Napulj – grad kao nijedan

Koji neponovljiv grad, oborio nas s nogu! Da je tako mogli ste pročitat iz našeg dnevnika putovanja. Prisjetite se, uostalom.

Dan prvi. Da bismo s Vomera došli do Quartieri Spagnoli, kvarta koji se nekad morao izbjegavati, morali smo proći Montesantom a do njega parkom (parkovi se u Napulju noću zatvaraju) i uspinjačom, usput je zapahnuo i miris mora s napuljskog zaljeva. A kad s uspinjače siđeš u Montesanto… odjednom te sa svih strana obuzme život ulice i onaj tko voli, a Yammat voli, prepusti se tom kaosu od ljudi, mopeda, trgovina, automobila…. svega. Nešto dalje – Quartieri Spagnoli … možda je jednom stvarno bio zloglasan a i ne bi se kladili kako je tamo točno noću. Ima taj kvart nekoliko dijelova, no onaj kojim smo prošli … živopisan do boli. Kult Maradone, nogometaša koji je gradski klub digao u visine, njeguje se na sve moguće načine a u tom kvartu naprosto se mora vidjeti to svetište na kojem se ljudi fotkaju, ostavljaju uspomene, kupuju…

Ono što je Yammatovo zeleno oko zamijetilo – kvart je to bez gotovo ijednog drveta, toliko je izgrađen (istina, još davno). Nakon čega se može debelo razmišljati i o tome kako na primjer u tako gusto naseljenom gradu širiti zelenilo, smanjivati gustoću prometa…

Kasnije nas je Napulj vodio u Centro Storico, ime kaže sve. S Via Spaccanapoli podijelili smo grad na dva dijela, zašli kompleks Santa Chiare, lunjali okolnim ulicama… da bi nas onda metro s divno, umjetnički uređenih stanica Toledo i Duomo odveo u napuljski nepovrat.

Drugog dana bivanja u Napulju, krenuli smo u podzemlje. Ne, nismo se povezali s Camorom, lokalnom mafijom – otišli smo opet u dio grada koji je jednom bio zloglasan a više nije. Sanita je danas upravo ono kad ti kažu da se grad zbiva na ulici. Na putu prema brdu s divnim parkom I muzejem Capodimonte je ono što te odvede tamo dolje – u katakombe San Gennaro u čijoj magiji provedeš par sati u vrijemenu od prije kojih dvije tisuće godina. A to je samo jedan uvid u povijest grada pod kojim spava sve što je do sada bio … u još barem tri sustava katakombi spoznaš da je pod tobom zapravo još jedan grad. S malim izletom u centar gdje se samo prepustiš ulici i tražiš i nađeš Banksyja i njegovu Madonu s pištoljem, nakon nekog vremena opet smo se vratili u Sanitu. I tamo našli ono što za što kažu da je zeleno razmišljanje o Napulju koje tom gradu jako treba – Stefania Salveti, arhitektica je koja je otvorila mali kafiš u kojem se pije i gricka ono što je ona proizvela na svojoj zemlji baš kod Capodimontea – “… ovo je za mene prava politika, ne treba se govoriti, ja djelujem I brinem o svojem susjestvu”, rekla nam je.

Taj nam je razgovor bio u glavi cijelo vrijeme dok smo se vraćali na Vomero prepunom, glasnom ulicom a pored nas ljudi odlazili u crkvu, kartali, uplaćivali loto, šišali se, jeli…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U prastaroj napuljskoj kavani Gran Café Gambrinus kao da se uronilo u ono drugo vrijeme 19. stoljeća kad se Italija ujedinjavala i čemu je posvećen trg na koji gledaju njezini prozori, na Piazza del Plebiscito, trg nazvan po plebiscitu koji ju je ujedinio. I tamo dvojica kolega novinara Alfonso Sarno i Luca Iovani… bio je to razgovor o filozofiji kuhanja i hranjenja ovdje na jugu Italije, u Napulju i Kampaniji, odnosu prema hrani i okolišu. Ovdje se nakon jela ostavljaju samo prazni tanjuri, tradicionalna jela nastala su siromaški tako što se u njih stavlja sve što se u kuhinji može iskoristiti, temelj pizze su ustvari brašno, voda, sol a recimo ovdašnja posebnost “pizza Fritta”, neka vrst pohane pizze izmišljena je, priča Sarno, tako što nakon Drugog svjetskog rata nije baš bilo pećnica pa se pizza pripremala na tavi. I s idejom tog razgovora o “sporom” turizmu I načinu života i kuhanja kao pravoj cirkularnoj ekonomiji, Yammat je samo nastavio dalje u taj treći napuljski dan… a ta ideja zapravo je cijelo vrijeme u glavi dok mu se pred očima (i pod nogama;)) događa taj nevjerojatni grad.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dan četvrti bili su ljudi a ne grad, oni ga čine tako zanimljivim i otvorenim. Yammat ga je kao takvog već prvog dana bivanja u gradu prepoznao u Silvii d’Orso, studentici medicine koja se usudila sliku o životu, posebno studentskom životu u Napulju, podijeliti s ljudima koje nikad prije nije srela a tko zna hoće li se ikad kasnije vidjeti… i to u eteru. I ona veli – ljudi su ovdje otvoreni i topli, kaže se da Napuljani vole dramu i ta ti se stvarno događa na ulici, pred očima, u našem slučaju, naravno, posebno pred ušima. U nevjerojatno lijepom prostoru koji se pomalo raspada, galeriji usred grada, baš vis a vis Museo Arceologico Nazionale – oaza ljudi koji čine razliku. Tamo je recimo naoko kafić, naoko trgovina biciklističkim potrepštinama i popravljaonica bicikala, naoko samo točka za dogovor biciklističkih tura po gradu… a ustvari to je inicijativa (i poslovna, naravno) koja gura promjene u kretanju po Napulju, zagovara bicikliranje. Odmah do – su Lazarelle koje vode sjajne žene. Slatki bistro u kojem se može popiti i kupiti posebna kava, pojesti nešto također… I to jest bistro ali iza toga stoji vrlo ozbiljna stvar – kooperativa koja brine o zatvorenicama ženskog zatvora Pozzuoli u kojem one proizvode kavu a neke od njih svaki dan rade tu u kafiću.. Lazarelle ih tako spremaju za život nakon zatvora i, kažu, daju toliko važnu drugu šansu.

 

 

 

 

 

 

 

 

I grad smo napustili nakon pet dana emitiranja, zaljubljeni i pod dojmom zapisali…

Odlazimo. Yammatov posljednji pogled na Vezuv već je takav da ga sad i on zove velikim bratom, prirastao mu je nekako očima i radijskom srcu i razumije zašto Napulj – svjestan toga da je taj vulkan i aktivan i opasan a opet toliko lijep – živi ne misleći o tome da bi se mogao probuditi. Ciao veliki, prelijepi grade toplih, glasnih, otvorenih ljudi. Yammat loves you.