Pariz, mon amour

Te 2022. putovali smo Europom slijedom projekta Yammat Loves Europe istražujući zeleni pristup življenju u gradovima i logično – Pariz je bio prvi u nizu. Yammat je naprosto morao provjeriti što to tako mijenja taj velik grad u tad već dva mandata iste gradonačelnice, socijalistice Anne Hidalgo i njezinih suradnika iz redova Zelenih.

 

 

 

 

 

 

 

Taj je naime nevjerojatni, veliki grad istjerao automobile s mnogih ulica, nema ih na obali Seine više, izmijenjen je promet na nekim ključnim točkama u gradu, drukčije organiziran na pojedinim ulicama i cestama na kojima se autima oduzeo prostor i prepustio ga biciklistima i pješacima. Dogradonačelnik Pariza Christophe Najdovski samo za Yammat tad je objasnio što se sve čini, najavio da će tek povremeno zatvaranje slavnih Champs Elysees, jednom skoro postati stalna stvar i prenio svoje savjete svim gradskim vlastima koje imaju slične zelene namjere. A profesor sa Sorbonne, autor zanimljivih koncepata klimatskih prilagodbi života u gradu Carlos Moreno, u posebnom je razgovoru približio filozofiju promjena kakvima Pariz ide.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Naravno da smo i sami istraživali – vozili smo se biciklom, uvjerili se da je u Parizu to zaista redovna stvar i da se biciklima zaista širi prostor. Uvjerili smo se da nikome u prometu tamo nije jednostavno. Čuli smo da su Parižani „ludi“ vozači automobila no da, kao biciklist, ako si usredotočen, voziš i odlučno ideš prema cilju, nema problema. Znaju biti prilično mrzovoljni, ne vole kad se radi nešto što nije po pravilima, kao na primjer kad se vozi po trotoaru a što nije dopušteno. Da pješacima zna biti prilično teško, isprobali smo na Place de la Bastille, nekad kružnom danas polukružnom toku a pješakinja koja nas je tamo provela, novinarka tjednika Courier International Kika Ćurović priznala je – i automobilima je u Parizu teško jer ceste su ispresijecanje trakama za bicikliste, autobuse, parkiralištima, stajalištima pa se na njima, kako je rekla, vozi slalom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zelen je Pariz, stalno se mijenja, politika je da se drveće sadi svugdje gdje se može… s time da postoje i neki primjeri koji dokazuju da se zeleno znalo razmišljati i desetljećima ranije. Šetali smo tako parkom koji je nastao 80-tih na vijaduktu kojim je nekad vozila prigradska željeznica čija je stanica bila upravo na spomenutom trgu, Place de la Bastille. Nedaleko tog parka visoko u zraku spustili smo se na tržnicu d’Aligre, drugu najstariju u Parizu, pomalo bobo iliti hipstersku, oko koje je i zanimljiv buvljak, također star, 200 mu je godina, koji je zadržao socijalni duh na kojem je nastao kad se bilo odredilo da se ne smije prodavati po visokim cijenama. U tom kvartu, a i to smo obišli, bio je jednom siromašan radnički kvart u kojem su bili kafići i zanatske radionice koji je s izgradnjom obližnje opere trebao nestati. No stanovnici kvarta se pobuniše, osnovali su udruge i aktivirali se pa je bila pala odluka da se obnovi takozvani autentični Pariz… Danas je to onako vintage i pomodno no ipak, tu su radnje, krojači, trgovine gumbiju i trakica za šivanje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Slučaj je htio da smo se u tom čarobnom gradu našli pred drugi krug predsjedničkih izbora tada, pratili baš tamo zadnje okršaje tadašnjeg predsjednika koji je jurišao na novi mandat Emanuela Macrona i zvijezde desne scene Marine Le Pen. I nije to bila samo prilika za izbrusiti razumijevanje francuskog nego smo mogli i uživo osjetili kako to na francuskoj političkoj sceni biva kad se osjeti opasnost od dolaska snaga koje ne odgovaraju slici demokratskog, uključivog i tolerantnog društva. A pratili smo to iz Ivry-sur-Seine gdje smo se smjestili, pariškog predgrađa, poznate lijeve utvrde, gdje je u prvom krugu tada bio premoćno pobijedio lijevi kandidat Jean Luc Melanchon. Glazbenik Manuel Merlot, iz Ivryja u valjda trećoj generaciji, opisivao nam je tad svoj grad kao zanimljivu, uključivu, multinacionalnu zajednicu izmiješanog stanovništva i radničke i sindikalne povijesti u kojoj desničarske ideje naprosto ne prolaze. Iako … reče tad Merlot .. grad se mijenja – srednja klasa seli se iz Pariza prema van, tako se i Ivry donekle mijenja.

Divno je to proljeće u Parizu bilo – zaljubili smo se u taj grad i u ideje koje ga vode. Čuje se to dobro u ovoj Katedri, imena „Pariz, mon amour“: